„To je sve, slobodni ste“, otegnuto je izgovarala riječi.
Bez ijedne izgovore riječi nepoznata žena napustila je prisustvo Marije Terezije. Mistična žena pognute glave koračala je toliko brzo da je nitko nije mogao prepoznati kada bi ju ugledao. Nije trčala, hodala je s elegancijom, dostojanstveno se držala iako je držala glavu pognutom sve vrijeme.
„Tko je ona žena?“ zbunjeno je upitala Kristina Ada kada je mistična figura prošla pored njih.
Hodali su prema odajama Marije Terezije. Naredila je da oboje dođu. Kristina Ada već neko vrijeme nije odlazila tamo. Izjedalo ju je je li tome razlog što je trudna pa je Marija Terezija ne želi opterećivati kao što je rekla onoga dana kada saznala da njezina sluškinja čeka dijete. Ili je razlog tome što je saznala za izdaju. Mučilo ju je i koliku je štetu napravila tom izdajom, nije znala da je ta izdaja bila tu da ispita njezino povjerenje. Nije znala da ustvari nije napravila nikakvu štetu. Nije znala da je izdala povjerenje svoje princeze ni za šta. I nije znala zna li Marija Terezija za njenu izdaju.
„Ne znam“, hladno, nakon nekog vremena, odgovorio je Josip. Prošlo je sigurno više od minute otkako je Kristina Ada postavila pitanje na koje je njezin suprug odgovorio.
Nisu se voljeli. Podnosili su se. Jedva. Jedini razlog zašto se podnose je bila dužnost. Ne ljubav, ne međusobno poštovanje. Dužnost. Dužnost prema Carstvu, dužnost prema obitelji. Barem su tako voljeli misliti. Da se žrtvuju radi Carstva, radi obitelji. Istina je bila drugačija. Podnosili su se radi straha. Straha da budu odbačeni. Odbačeni od Carstva, odbačeni od obitelji. Od ljudi.
„Nije sa ovoga dvora… Jesi vidio kako je izgledala?“ iz nekog razloga kojeg samo ona znala, Kristina Ada nastavila je razgovor s Josipom.
Nije ju bilo pretjerano briga za tu ženu. Ali željela je razgovarati.
„Zbog toga kako je obučena?“ ovoga puta brže je odgovorio Josip.
„Da, i najniže sluge na ovom dvoru nose bolju odjeću, ovo je ipak dvor“, odgovorila je sretna jer je započela razgovor.
„Ali odjeća je bila nova, čista čitava, da je od tko zna kuda ne bi izgledala tako. A i da nekim slučajem izgleda tako iako je iz nekog zabačenog mjesta došla, straža je ne bi pustila na dvor. Netko tko tako izgleda ne bi sigurno ušao na dvor“, počeo je razlagati. Voli je kada može pričati o stvarima koje zamjećuje. Primjećivao je stvari, koje su većini promicale.
„Kako je onda ušla ovdje?“ pomalo zabrinuto upita.
„Kako god da je ušla, nije ušla noseći ono što je nosila kada smo je sreli“, smireno je odgovorio. Njega nije zabrinjavalo tko je ta žena.
„Da se vratimo i zaustavimo je, da vidimo tko je?“ s očitom nervozom u sebi, bez udaha između riječi koje je izgovarala, postavljala je pitanja.
„Ne stignemo se vraćati, ako nas je Marija Terezija zvala moramo doći do nje što prije, uostalom ako je nastavila hodati onom brzinom nećemo je nikada naći, sada može biti bilo gdje“, i dalje je smireno odgovarao. Primijetio je da Kristina Ada nije dobro, da je uznemirena. Ali nije ga bilo briga.
Došli su do odaja. Kristini Adi srce je udaralo snažnije i jače nego ikada. U cijelom njenom biću osjetio se nemir, koji je ona pokušavala zadržati u sebi. Nije željela da se primijeti kako je uznemirena.
***
„Je li te tko primijetio?“ upitala je Wilhelmina. Njezino lice bilo je puno bora, ali pored Elizabete izgledala je mlado. Elizabeta je bila gotovo dva desetljeća mlađa od Wilhelmine, ali pogled na njihova lica davao je sasvim drugačiji dojam.
„Nije, pazila sam da me nitko ne prepozna“, govorila je skidajući sa glave maramu: „Moram se otići presvući, ne mogu više biti u ovoj jadnoj odjeći.“
„Požuri, sve nam ispričaj“, nadovezala se Elizabeta. Nije voljela čekati, imala je osjećaj da joj cijeli život prolazi čekajući nešto, što na kraju nikada ne dočeka.
„Brzo ću“, rekla je djevojka čije se lice sada moglo vidjeti, više nije izgledala tako mistično kao kad je nosila maramu preko glave, iako je odjeća koju je nosila bila ne spojiva sa njezinim uobičajenim načinom oblačenja.
„Požuri“, ponovila je Elizabeta. Nakon nekoliko trenutaka djevojka se vratila u društvo Elizabete i Wilhelmine, sada je bila sasvim prepoznatljiva.
„Hajde, ispričaj nam sve što ti je rekla Marija Terezija“, rekla je Wilhelmina.
„Rekla je da nosim očajnu odjeću“, našalila se Marija Ana.
„Uozbilji se! Što ti je sestra rekla?“ upitala je nervozno Elizabeta.
„Dobro, polako! Ovako, rekla je da neće smijeniti Kristinu Adu, i da se niti jedna od nas ne ponaša kao da nešto znamo. Za Vas, Wilhelmina je rekla da pokušate naći trenutak u kojem ćete biti u društvu Kristine Ade, ali dok će još netko biti tamo. Nemojte se sami sastajati s njom. Kada budete u prilici biti s njom i još nekime, započnite razgovor sa Kristinom Adom, opušten razgovor. I onda vidite gleda li Kristina Ada na Vas kao na saveznicu, ili kao na nekoga tko ju je stavio u nezgodnu poziciju. I upamtite, Kristina Ada nikako ne smije posumnjati u da ste u stvari na strani Terezije, i da je u stvari onaj događaj trebao testirati njezino povjerenje“, objašnjavala je ne uzimajući zrak u pluća. Govorila je brzo, Elizabeta i Wilhelmina su jedva shvatile što govori.
„Dobro, dat ću sve od sebe da napravim kako je traženo“, rekla je Wilhelmina.
„Ne želim više nositi one krpe“, rekla je Marija Ana: „Što ako me netko prepozna?“
„Neće te nitko prepoznati, ako nastaviš paziti, a ako se ne prekriješ time netko može posumnjati i početi preispitivati zašto toliko često ideš nasamo razgovarati sa Marijom Terezijom. Do sada ste razgovarale u društvu Kristine Ade, ako vidi da sada razgovarate nasamo, bez ikoga, možda nešto posumnja. Zato moraš biti neprimjetna“, objasnila je Wilhelmina.
***
„Ne mislim da je to pametno“, rekao je Franjo.
„Zašto ne?“, pitao je Aleksandar starijeg brata.
„Jer je Karlo protiv toga!“ gubeći strpljene odbrusio je.
„Ali već si mi jednom pomogao dostaviti joj pismo i…“ nije stigao niti dovršiti kada ga je Franjo prekinuo: „To je bio običan komad papira! Sada hoćeš da vas dvoje idete sami izvan dvora!“
„Znači nećeš mi pomoći?“ upitao je.
„Ne, a ti nećeš niti pokušati! Nije pametno da ideš protiv Karla! Ti si u njegovoj službi!“, grmio je Franjo.
„Bilo bi ti bolje da se više baviš dolaskom sestara danas nego sa mnom“, odlučio je odustati od traženja pomoći.
„Kada dođu dođu“, rekao je Franjo ne mareći previše. Znao je da je njihov dolazak, kao i njihovi brakovi stvar isključivo političkih veza.
Feanjo će se pobrinuti da sve izgleda dobro, ali ne iz nekih obiteljskih razloga, nego zbog tradicije.
„Naravno, idem sada“, rekao je Aleksandar odustajući od svakog pokušaja da razgovara sa bratom danas. Znao je ionako i sam da trenutak nije dobar. Rat se gubio, a on i njegova žena još nisu dobili sina. Marija Terezija je sada trudna, ali to što se svi nadaju sinu ne znači da će ga i dobiti.
***
„Tražili ste nas vidjeti?“ pitao je Josip.
„Jesam“, bez da je digla pogled odgovorila je Terezija. Nije željela pogledati Kristinu Adu u oči. Ne zato jer ju je bilo sram ili nešto tomu slično. Ne. Nije željela jer nije znala hoće li ju nakon svega što je učinila Kristina Ada nju moći pogledati u oči.
„Što trebate?“ upitala je Kristina Ada u strahu i sramu.
„Sutra dođite rano ujutro, želim razgovarati sa vama oboje kada Franjo bude tu, sada ga nema. Nenadano je morao otići. Slobodni ste, do jutra ne dolazite ovdje“, rekla je ne pomičući ne samo pogled, nego ni tijelo.
Kristina Ada i Josip su se naklonili i izašli. Josip je konačno primijetio da se nešto dešava, i nemir koji je Kristinu Adu mrcvario svo ovo vrijeme prešao je i na njega.