Pomirenje

Svi žude za završetkom problema i situacija u kojima su se našli. Žive tako da čekaju da se nešto što ih muči završi, govore si da će poslije biti lakše kako bi s nadom dočekali kraj svojih problema. Nakon toga dođu novi problemi i nove smetnje koje ih proganjaju pa ponovno samo čekaju da prođu. Život koji je kratak i pun problema prolazi im dok oni čekaju kraj patnji koje ih more. Kao da su se sami uvjerili u to da će u nekome trenutku njihov život biti savršen pa se neće oko ničega brinuti, ili kao da su uspjeli zaboraviti da ne žive vječno i nemaju vremena cijeli život provesti čekajući.

Kraj. Svi žude za krajem, vjeruju da će ih završetak osloboditi muka. Ponekad je i loš kraj bolji od iščekivanja i razmišljanja kada i kako će nešto završiti. Kao da mnogi žele često privesti kraju nešto što prije, bez obzira na posljedice. Samo neka to bude iza njih što prije moguće.

„Znam sve“, rekla je Marija Terezija gledajući Kristinu Adu u oči.

Pored nje je stajao Franjo. Nije znao o čemu je riječ. Ali znao je da neće niti saznati. Barem ne sada, ali nije ga bilo niti briga. Stajao je uz Mariju Tereziju jedino zato što ga je ona tražila to.

Marija Terezija željela je da samo ona i Kristina Ada znaju o čemu se govori. To što su i Franjo i Josip bili u prostoriji služilo je samo za podizanje napetosti.

„Što znate, princezo?“ Kristina Ada nadala se svim svojim bićem da Marija Terezija ne zna za njezinu izdaju.

„Zlato možeš zadržati“, rekla je odrješito.

Kristina Ada je sada sa sigurnošću znala kako je otkrivena. Ali još uvijek nije znala kako je ta njezina izdaja i urota sa Wilhelminom bila samo predstava da bi Marija Terezija vidjela koliko joj je odana.

„Znam da moja borba za prijestolje koje bi mi trebalo pripasti neće biti laka. Kada moj otac umre mnogi će govoriti da imaju prava na njega, rat je možda i neizbježan“, nastavila je govoriti Marija Terezija.

Kada je spomenula rat Franjo se brzo namrštio. Sjetio se poraza koje njihova vojska trpi u ovome ratu. Postoje velike šanse da će do kraja rata Habsburška Monarhija izgubiti dijelove svojeg teritorija. A sada je osvijestio i to da je pred njima možda još i veći rat, rat koji kuca na vrata i samo čeka da Karlo napusti ovaj svijet.

Marija Terezija gledala je jedino u Kristinu Adu, nije niti zamijetila da je Franjo naglo promijenio raspoloženje.

„Sklapat će se mnogi savezi i važno mi je da imam lojalne ljude oko sebe. I najmanje izdaje neću tolerirati“, govorila je.

Srce joj je lupalo brzo, bila je ispunjena ljutnjom i razočaranjem. Ali na njoj se to nije vidjelo. Njezino lice nije odavalo nikakve emocije, stajala je uspravno, govorila sporo, glasno i izričito razgovjetno.

Kristina Ada postajala je sve bljeđa i bljeđa, željela je nešto reći, ali nije imala što.

Nekoliko trenutaka vladala je tišina, potom je Marija Terezija odlučila suptilno otkriti svojoj sluškinji da je pala na testu: „Ako se Wilhelmina ikada i okrene protiv mene, imat će saveznike na većim pozicijama od sluškinje. Ako se ikada i okrene, što ne vjerujem da hoće. Ona je odana prijateljica moje majke. Mogu se samo nadati da ću jednoga dana i ja imati tako odane prijatelje.“

Kristinu Adu zaboljelo je srce čuvši te riječi. Toliko je bila tužna jer je iznevjerila svoju princezu koja joj je uistinu bila prijateljica bez obzira na klasne razlike. Više nije niti razmišljala o posljedicama za svoju izdaju, razmišljala je samo o tome kako da se iskupi Tereziji.

Terezija je samo uputila pogled prema Franji. On još uvijek nije znao o čemu je riječ, i još uvijek ga nije bilo niti briga. Ali znao je da sada mora reći ono što mu je jutros ranije njegova supruga rekla da kaže.

„U svojoj velikodušnosti, buduća vladarica našeg velikog Carstva, je odlučila biti milostiva i iskazati oprost“, rekao je.

„Sada ste slobodni“, rekla je Marija Terezija nakon čega su Josip i Kristina Ada napustili njihove odaje.

***

„Još nisi posjetio sestre?“ upitao je Aleksandar svoga brata koji se prije nekoliko trenutaka vratio od Marije Terezije.

„Nisam“, odgovorio je. Franjo je držao do tradicije, običaja, ugleda. Držao je do toga kakvi će biti predstavljeni pred narodom on i ljudi oko njega. To da kao obitelj djeluju složio bilo mu je izrazito važno.

„Doputovale su ovdje još sinoć“, stao je nagovarati polagano Franju da ih posjetiti.

Nije da ih Franjo nije želio vidjeti. No bio je suviše umoran za razgovore s bilo kime. A svakim danom morao je pričati s nekime, dogovarati planove za bitke, svaki dan je bilo nešto. Trebalo mu je odmora i zato ih nije još otišao vidjeti. Ali nije mogao reći da je to razlog. Jer pred očima drugih ne smije biti umoran, ne smije pokazati slabosti. Čak niti pred vlastitim bratom.

„Sutra ću“, prekinuo ga je. Znao je da će Aleksandar dugo govoriti. Nije imao dovoljno strpljenja da ga sluša.

„Dobro. Povedi i mene“, rekao je Aleksandar.

„Dobro“, rekao mu je Franjo. Pomisao da će taj susret uključivati još jednu osobu više dodatno ga je umarala. Želio je biti sam. Ili barem u drugačijem društvu nego što je posljednjih dana.

„Eto. Onda ćemo nas četvoro moći pričati, kao nekada“, Aleksandar nije zatvarao usta što je Franju užasno smetalo.

„Nekada nas je bilo više“, samo je prokomentirao Franjo nadajući se da će Aleksandar sada zašutiti.

Aleksandar je znao da je Franjo ovime mislio na njihovog brata koji je preminuo. Ali nije znao misli li samo na njega ili na svu braću i sestre koji su ih napustili. Njihovi roditelji imali su četrnaestero djece. A samo njih četvero ostalo je živo.

„Da“, rekao je kratko, tužno. Aleksandra je puno više pogađala smrt nego Franju. Franjo je znao da će svi umrijeti, da ljudi stalno umiru. Nije mu imo smisla tugovati u nedogled. Ali svejedno ponekad je i sam Franjo žalio za onima koji više nisu uz njega.

Nakon toga braća više nisu pričala, samo su sjedili, povremeno se pogledali, ali je većinu vremena svaki gledao zamišljeno u pod.

Napokon je Franjo bio u društvu kakvom je želio. Napokon je bio u društvu u kojem je mogao čuti vlastite misli. Ali nažalost nije ih mogao kontrolirati. Brinuo se oko svega što budućnost nosi.