„Uđite“, začula je starija dvorkinja kako joj netko iza vrata govori. Dvorkinja nikada nije čula da netko tako kratku riječ izgovara tako otegnuto kao što ju je sada izgovorila Marija Terezija.
Dvorkinja je polako, otegnuto otvorila vrata i zakoračila u princezine odaje. „Učinila sam sam što ste zatražili“, rekla je uz naklon i pogledala djevojku koja je sa suzama u očima sjedila pored Marije Terezije. Gledajući djevojku stara se dvorkinja rastužila, ali nakon nekoliko trenutaka suosjećanja je ipak pomislila: „Tako joj i treba, još je i dobro prošla!“ Odvratila je pogled od ucviljene djevojke i predala u ruke Mariji Tereziji maleni papirić.
„Možete ići“, rekla je Marija Terezija ne gledajući u dvorkinju nego u papirić koji joj je dala. Dvorkinja se naklonila, još jednom pogledala uplakanu djevojku, i otišla.
„Ipak smo uspjele“, s olakšanjem je rekla buduća vladarica, „bez većih poteškoća.“
„Čije ime je na papiriću?“ upitala je Kristina Ada drhtavim glasom.
Marija Terezija samo joj je pokazala papirić, nije željela izgovoriti ime. Znala je da Kristina Ada ne zna čitati, ali je znala i da joj to neće reći. Znala je da je pitanje čije ime je na papiriću postavljeno da bi se započela rasprava ili moljenje da se Kristina Ada ne uda za tog čovjeka čije je ime napisano. Marija Terezija bila je odlučna u namjeri da se Kristina Ada uda za nekoga čim prije.
„Kad se dijete rodi, svima ćeš reći da je prerano rođeno“, davala je završne upute svojoj odanoj dvorkinji.
Kristina Ada kimnula je glavom i upitala: „Kada ću se udati za njega?“
„Večeras! Već nekoliko dana u njegovom selu pričaju o vašim zarukama, govore kako ste mjesecima zaručeni, ništa neće biti sumnjivo!“ ponosno je govorila Marija Terezija. Uistinu je bila ponosna na sebe kako je sve isplanirala.
„A zna li on?“ upitala je Kristina Ada pokušavajući se pomiriti sa svojom sudbinom.
„Naravno da ne! I neće niti saznati! On, njegovi roditelji, tvoji roditelji, tvoji prijatelji, tvoji sugrađani i svi tvoji poznanici vjerovat će da je dijete prerano rođeno! I da je njegovo! Istinu znamo ti, ja i Marija Ana i nitko drugi! I nitko drugi je neće i ne smije saznati! Istina će otići s nama u grob!“ vatreno je govorila. Pogledala je Kristinu Adu duboko u oči i rekla: „Kočijaš će te odvesti k Josipu!“
„Josip se zove?“ upitala je.
„Da. Josip. Idi sada, kočijaš će doći pred dvor. Potrudi se da te što manje ljudi opazi, ali nemoj ih izbjegavati. Ne želimo da itko išta posumnja“, rekla je i zagrlila prijateljicu na odlasku.
„Hvala Vam!“ rekla je plačući. Iako se nije željela udati za ikoga nakon Franzove smrti, znala je da neće moći nastaviti živjeti normalno među svim ovim ljudima koji bi je osudili kada bi vidjeli da je trudna. Znala je da je ova užasna i stravična odluka koja joj raspara dušu bolja od nečega što se moglo dogoditi da joj Marija Terezija nije našla supruga. Svi u dvoru bi je izbjegavali, proganjali, ogovarali iza leđa, ne bi imala više nikoga uz sebe. Bila bi sama okružena svima, a opet ne bi imala nikoga. Bila bi nevidljiva drugima dok bi upirali prstom u nju. Ili bi još gore, morala bi napustiti dvor, napustiti sve koje poznanike, svi bi je prognali od sebe smatrajući da moraju jer im je nanijela sramotu. Govorila je sama sebi da je ovako bolje, i vjerovala je u to, ali to nije promijenilo to da je i ovo bolje nešto stravično.
„Hajde, idi sada“, rekla je Marija Terezija uz osmjeh, nadajući se da će se Kristina Ada razveseliti. Ali nije.
Marija Terezija izašla je iz svojih odaja zajedno s Kristinom Adom. Ada je produžila prema izlazu kako bi otišla do kočijaša. Marija Terezija stajala je ispred odaja i gledala dvojicu muškaraca kako udaljeni od nje razgovaraju na hodniku. Znala je da je jedan od njih Franjo, drugog nije prepoznala. Ali bila je sigurna da ga je već vidjela.
„Da odem tamo? Onaj drugi sigurno je general! Ili nešto tome slično. Možda uspijem saznati nešto. Ne smijem dopustiti da se politika vodi bez mene! Kako ću naslijediti oca ako ne znam u kakvom nam je stanju carstvo? Ali ako odem, možda prestanu razgovarati?“ razmišljala je uzrujano u sebi. Tada je ugledala kako taj drugi čovjek ulazi u jednu od prostorija koju nije mogla vidjeti s mjesta na kojem je stajala. Ali nije ni morala, znala je da ulazi k njezinom ocu. „Mora da je general!“ pomislila je. Franjo se okrenuo i krenuo hodati prema nekamo. Marija Terezija brzo se pomaknula i stala iza stupa nadajući se da ju Franjo nije vidio. „Zašto sam se sakrila?“ pomislila je. „I kamo to Franjo ide?“ misli joj nisu dale mira. Krenula je prema vratima iza kojih je znala da njezin otac i njoj nepoznati general razgovaraju o nečemu bitnom. Kada je došla do vrata željela je prisloniti uho na njih da čuje o čemu razgovaraju, ali samo je nastavila hodati u istom smjeru. Znala je da ne smije riskirati da je netko vidi kako prisluškuje. Time bi pokazala slabost.
Nakon nekog vremena otvorila su se vrata u koja je Marija Terezija neprestano gledala, a kroz njih je izašao Vilim. Vilim je krenuo spustiti se niz stepenice kako bi napustio dvor. Marija Terezija ga je uočila i krenula prema svojim odajama, znajući da će se putem susresti. Hodala je mirno i uzdignute glave. Dostojanstveno i elegantno. Znala je da će njihov susret izgledati kao slučajan. Znala je da, njoj još nepoznati čovjek, zna tko je ona i da će joj se morati nakloniti i pozdraviti je. I tako je i bilo.
Vilim se naklonio, pognuo glavu i rekao kratko: „Vaša visosti!“
Marija Terezija je izgarala od želje da sazna tko je on i što ovdje radi, ali je smireno, kao da se ništa ne događa samo kimnula glavom kao kakav znak pozdrava njemu. „Nisam Vas dosada viđala na ovom dvoru, ali sam vidjela da razgovarate s mojim mužem, a sada vidim da dolazite od mojeg oca. Tko ste vi?“
„Vilim Reinhard von Neipperg, Vaša visosti. Zapovjednik vašeg oca, i prijatelj vašeg muža“, rekao je.
„Zapovjednik? Sigurno onda sada imate posla. Neću Vas zadržavati“, rekla je. Htjela ga je pitati toliko toga. Zanimalo ju je kako napreduje rat s Turcima, ali znala je da ne smije. Ne bi joj rekao, a ispala bi znatiželjna. Još gore, svi bi mogli poslije govoriti kako nije znala ništa o zbivanjima u državi. Ne, ne smije si dopustit bilo kakav propust.
Vilim se naklonio i otišao. Marija Terezija otišla je u svoje odaje. Iako nije željela otići tamo jer će tamo biti sama. Sada je morala. Ne smije riskirati da je slučajno itko vidi kako skreće s puta, sve bi odmah bilo sumnjivo. Čitav susret. Znala je da postaje luda, ali nema mogućnost priuštiti si rizik. Bolje da bude sama koji sat u odajama, nego da ode u vrt k sestri i majci. Ako ode u vrt, morat će se spustiti stepenicama, kao i Vilim. Tada bi njih dvoje išli u istom smjeru. A susreli su se jer su išli u suprotnim smjerovima. Ne, nitko ne smije išta posumnjati.
***
„Stigli smo“, rekao je brkati kočijaš.
„Hvala Vam“, kratko je rekla Kristina Ada i izašla iz kočije. Šetala je i gledala oko sebe. Vidjela je kako sunce zalazi. „To je to“, pomislila je. „Uskoro ću se udati i…“ misli joj je prekinuo snažan glas koji je rekao: „Evo je! To mora da je ona!“ Kristina Ada se okrenula prema smjeru iz kojeg je začula glas. Ispred malene kućice stajao je stariji bračni par. Vidjelo se da su siromašni. Ali Marija Terezija je morala na brzinu naći nekoga za koga bi udala Kristinu Adu.
„Josip je unutra“, rekla je starija žena.
„Ne znamo niti kome niti zašto se toliko žurilo da te udaju za nekoga, ali ponudili su nam deset grla stoke i tri jutra zemlje pa smo pristali. Kako smo pristali nećemo niti tebe ispitivati o čemu je riječ“, rekao je stariji muškarac, iako se u njegovom pogledu osjetilo kako ne vjeruje Kristini Adi.
„Moramo uskoro poći prema kapelici“, rekla je starija žena.
Tek tada, tek kada su morali krenuti, Kristina Ada je ugledala Josipa. Nije izgledao onako kako ga je zamišljala. Kada je razmišljala o čovjeku za koga će se morati udati u glavi joj je uvijek bila slika nekog ne baš lijepog, oholog i zlobnog čovjeka koji će ju maltretirati. Ali Josip joj je bio zgodan. I nije zgledao oholo, nije izgledao kao netko tko će ju maltretirati. Izgledao je tužno. I u njegovim očima se vidjela tuga. Vidjelo se da on ne želi brak s njom jednako kako i ona nije željela brak s njim.
„Niti on ne želi ovo. Njegovi su ga roditelji zasigurno natjerali na ovo. Sigurno je i on mene u svojoj duši prezirao kao i ja njega. I njegov je život uništen. I još k tome će biti otac tuđem djetetu… Što to radim? Ali sada ne mogu odustati, ne sada, predaleko je sve otišlo da se sada prekine. Ne mogu mu niti reći istinu, sigurno me već mrzi. Ne, šutjet ću! Šutjet ću dovijeka! Tajna će otići sa mnom u grob! A što je s mojim roditeljima? Marija Terezija mi je rekla da je sve riješeno, ali zašto onda oni neće biti na vjenčanju? I što je s Franzovom majkom? Zar ne zaslužuje ipak, bez obzira na sve, znati da će dobiti unuka ili unuku? Ma ne! Što mi je sada? Jasno sam odlučila! Tajna ide sa mnom u grob.“ razmišljala je hodajući mladenka.
„Tko je ova žena? Zašto se hitno morala udati? U što su me to moji roditelji upleli zbog nešto zemlje i stoke? Moram se oženiti njome… Ona je dvorkinja Marije Terezije, sigurno neće ovdje živjeti. Zar ću se još i seliti morati? Što ako netko sa dvora stoji iza svega ovoga? Kakve su tu spletke u pitanju? Kako to da još ništa ne znam što će biti? Trebao sam prekinuti s Frankom jučer kad sam je vidio. Trebao sam joj reći. Ali nisam. Nisam joj rekao. Nas dvoje smo se trebali vjenčati. Nju volim, Franku! A ne ovu ženu koju niti ne poznajem! Hoću li morati otići živjeti negdje drugdje, daleko od ovog sela, daleko od Franke?“ jednako uzrujano kao i Kristina Ada razmišljao je Josip koji je prije svega ovoga bio u tajnoj vezi s jednom djevojkom iz sela.
***
„Već je kasno, ne mogu niti u vrt više!“ ljuto je razmišljala Marija Terezija: „Ah dobro, ionako je vrijeme večere, najbolje da krenem.“ Marija Terezija otišla je u raskošnu blagovaonicu. Za stolom je sjedila samo njezina majka, ostali još nisu došli.
„Čula sam da udaješ svoju dvorkinju“, rekla je Elizabeta.
„Bože pomozi mi“, pomislila je Marija Terezija, u strahu da cijeli dvor zna. Ako cijeli dvor zna mogu krenuti pitanja. „Od kuda si to čula?“ upitala je.
„Moja dvorkinja, Vilma, koju si poslala da obavi dogovor s obitelji za tebe mi je rekla“, odgovorila joj je.
„Rekla sam joj da šuti o tom!“ ljuto je rekla Terezija.
„Ne brini samo ja znam. Ali zašto si je željela tako brzo udati?“ upitala je Elizabeta.
„A što misliš? Koliko razloga može biti?“
„Trudna je?“ točno je pogodila Elizabeta.
„Da.“
„Za koga si je udala?“
„Za prvog kojeg mi je Vilma predložila, nema vremena za čekanje“, objasnila je Marija Terezija.
„Što je ona rekla na to, tvoja dvorkinja?“
„A što je mogla? Ne sviđa joj se to, ali joj se drugi raspleti ove situacije sviđaju još manje. Neće je izopćiti iz društva, ali njezin brak nije brak iz ljubavi“, rekla je Marija Terezija.
„A koji je?“ tužno je rekla Elizabeta koja je bila nesretna sa Karlom.
„Nema takvog“, tužno je potvrdila Marija Terezija koja je jednog dana mislila kako je njezin muž voli, ali već idućeg jutra vjerovala kako joj je i Franjo neprijatelj. I tako u krug.
„Kako je Liesl?“ upitala je Elizabeta za svoju unuku kako bi skrenula na vedriju temu.
„Dobro je… Ali nadam se da će uskoro dobiti brata.“
„I ja sam se nadala da ćeš ti dobiti jednoga“, tužno je rekla Elizabeta.
Marija Terezija se razljutila u sebi jer je znala da ovime, na neki način, osporava njezino nasljedstvo na vladavinu. Znala je da to nije bio cilj njezine majke. Ali da ima brata, da je rođen još jedan sin poslije Leopolda ili da je Leopold poživio, ona ne bi mogla postati caricom.
Potom su u blagovaonicu počeli polako ulaziti i ostali, Marija Ana, Franjo, Karlo… Potom su sluge počele donositi hranu. Nitko za tim velikim i raskošnim stolom prepunim hrane nije bio sretan.
Nešto dalje od njih, u nekom malenom selu, za nekim puno manjim i nimalo raskošnim stolom jelo se i pilo u čast tek vjenčanog para. Niti za tim stolom nitko nije bio sretan.