„Tko li je ovaj što jaše prema nama?“ zbunjeno je promrmljao jedan seljak kopajući.
„Ne vidim ga jasno, ali izgleda uredno odjeven. Možda je carev glasnik?“ odgovorio je obrisavši rukavom znoj sa čela.
„Što bi car trebao od nas? Jedino da nas u rat sve pošalje… Cijelo proljeće i ljeto se ratovalo. Pola sela nam se nije vratilo… Ma nije to nikakav carev glasnik, niti ide prema nama. Mora da je neki plemić odlučio jahati. Ne mora on cijelu zemlju preorati prije zime kao mi“, rekao je umorno seljak.
Obojica su maknula pogled s jahača i nastavila kopati. Jedino su njih dvojica uočila jahača, ostali nisi dizali pogled. Skoro svi su bili previše zaposleni zemljom da bi dizali pogled. No prvi seljak je bio u pravu, nepoznati jahač dolazio je k njima. Nije niti sišao sa konja nego je samo gromoglasno viknuo: „Živi li ovdje Josip, sin Adolfov?“
„Ja sam“, rekao je zbunjeno mladić koji je obrađivao zemlju i nije niti primijetio dolazak jahača kao druga dvojica.
„Ovo je za tebe“, izvadio je svitak papira ne silazeći s konja.
Josip je krenuo prema njemu, pružio ruku da uzme svitak i rekao: „Ali ja ne znam čitati.“
Čovjek na konju samo je spustio pogled prema njemu i podrugljivo se nasmijao. Potom je bez riječi otišao. Svi oko Josipa, koji je zbunjeno stajao gledajući u svitak, su prestali obrađivati zemlju.
„Rekao sam ti da ide prema nama“, ponosno je rekao prvi seljak.
„Što li mu je to donio?“ promrmljao je drugi.
Josipov otac koji je također obrađivao zemlju došao je do Josipa i upitao: „Što je ovo?“
„Ne znam“, kratko je odgovorio.
„Odnijet ćemo to pismo ili što li je učitelju da nam pročita“, rekao je Adolf.
„Da, kad završimo“, složio se Josip.
„Bolje da sad odemo, onoga je možda sam car ili vrag poslao. Nije se za šaliti, idi odmah, ja ću nastaviti ovdje raditi“, rekao je svome sinu.
Josip ga je sa nezadovoljstvom pogledao, ali odlučio poslušati. Znao je da mora biti na oprezu još otkako je saznao da će morati oženiti Kristinu Adu. Sada kada su njih dvoje vjenčani tko zna što piše na tom papiru. Josip je otišao u svoju kućicu presvući se prije nego posjeti učitelja. U kući nije bilo nikoga, svi su bili vani. Oblačeći se u najsvečaniju, ali svejedno nimalo svečanu, odjeću koju je imao razmišljao je: „Za što su me prodali? Za nešto zemlje i stoku! Ja sam im jedini sin, a oni su me prodali.“ Potom je izašao iz kućice i krenuo učitelju. Hodao je sigurno preko sat vremena kada je konačno stigao do učiteljeve kuće. Kako joj se približavao sve ga je više brinulo što piše u pismu. Sav umoran i obliven hladnim znojem pokucao je na vrata. Vrata su se otvorila, a iza njih je stajala sredovječna žena. „Izvolite“, rekla je zbunjeno gledajući u Josipa. Nije ga nikada do sada vidjela.
„Hvaljen Isus!“ pozdravio je Josip. Sredovječna žena koja je stajala pred njim nije mu odgovorila, samo je nastavila zbunjeno gledati u njega. „Trebao bih, gospodina učitelja…“ nastavio je Josip.
„Uđite“, rekla je i sklonila se s vrata. Pokazala mu je rukom prema jednoj malenoj prostoriji u njihovoj kući. „Tamo je, što trebate moga muža?“ upitala je sumnjivo gledajući u Josipa.
„Samo da mi pomogne pročitati neko pismo…“ jedva je govorio od straha koji je pismo izazivalo u njemu. Žena je još jedanput pokazala rukom prema prostoriji, a Josip je potom krenuo prema njoj. Prije nego li je ušao u prostoriju, na ulazu se pojavio stariji muškarac. „Mene tražite?“ upitao je.
„Da… Hvaljen Isus… Ja sam Josip, sin Adolfov… Ako imate vremena…“ objašnjavao je dok ga u jednom trenutku učitelj nije prekinuo: „Znam Adolfa, kako je?“
„Dobro je, da…“ jedva je govorio.
„Što me trebate?“ upitao je učitelj prijateljski.
„Ako biste mogli pročitati mi što ovdje piše?“ zamolio je Josip pružajući svitak.
„Dajte da vidim“, rekao je uzimajući svitak iz Josipove drhtave ruke. Odmotao ga je i počeo čitati u sebi. Maknuo pogled s papira i pogledao Josipa u oči, zatim ponovno spustio pogled i nastavio čitati. „Ne brinite se“, rekao je učitelj i dao mu razmotani svitak u ruke. „Lijepe su vijesti ovdje. Odlaziš na dvor sa svojom ženom. Ha! Nisam niti znao da ste bili zaručeni dok nisam saznao da se Adolfov sin oženio. Kako to da mi Adolf nije rekao? Zar tvoj otac nije našao vremena da posjeti starog prijatelja da mu prenese ovako veliku vijest, pa ti si mu jedini sin!“
„Siguran sam da nije bilo iz nikakve zle namjere“, trudio se Josip opravdati oca koji ga je uvalio u sve ove spletke.
„Da…“ promrmljao je.
„A kako to mislite da idem na dvor?“ upitao je Josip nervozno jer mu je cijela situacija bila nejasna.
„Očito je tvoja žena nekome vrlo važna dvorkinja i taj netko ne želi ostati bez nje. Ne može živjeti kod tebe, a svakodnevno dolaziti na dvor. Zato oboje idete tamo. Na dvoru, u zasebnim prostorijama, žive svi koje služe našeg kralja i njegovu obitelj. Piše da ćeš i ti postati sluga na dvoru“, objašnjavao je učitelj.
„Krasno!“ pomislio je: „Ne samo da se moram seliti, nego moram i započeti sasvim novi život!“ „Hvala Vam na pomoći“, trudio se što smirenije zahvaliti.
„Nije nikakav problem. I pozdravi oca! Reci mu da navrati koji put. I kada će udavati neku od tvojih sestara, neka me tada obavijesti, a ne kao sada“, rekao je pomalo razočarano.
Josip se pozdravio s učiteljem i njegovom suprugom, napustio njihovu kuću i krenuo svojoj. „Što mi je sve ovo trebalo?“ razmišljao je hodajući. Kada je već bio blizu, ugledao je djevojku, znao je da je to Franka. Nije znao treba li ju ići pozdraviti ili proći što brže nadajući se da ga ne opazi. Prije nego je odlučio što će napraviti, Franka je dignula pogled i ugledala ga. Gledali su se iz daljine nekoliko trenutaka kada je Franka skrenula pogled. „Zna, sigurno je saznala. Ljudi sigurno pričaju o mojem vjenčanju. Sigurno je i ona čula za to“, pomišljao je u sebi. Odlučio joj je ipak prići. Franka je primijetila da Josip dolazi k njoj i otišla prema prijateljici koja je bila u blizini. Cijelo je selo radilo na njivama i poljima. Josip je vidio kako Franka odlazi dalje kada joj se on približava. Zastao je. On i Franka su se još jednom pogledali. Znao je da ga Franka ne želi više vidjeti, da misli kako ju je izdao. Franka je ponovno skrenula pogled i počela pričati s prijateljicom. Josip se tada okrenuo i otišao nazad svojim putem… Svojoj kući… Svojoj ženi…
***
Stojeći ispred visokog ružičnjaka ograđenog niskom živicom Marija Ana razmišljala je o Aleksandru. Maštala je o tome kako će jednoga dana kada njezina sestra bude sjedila na prijestolju konačno moći biti s njim. Bio je sunčan dan, neobično topliji nego drugi dan u listopadu. Sunce je sjalo a Marija Ana bila je sretna zamišljajući sebe s Aleksandrom. Ali tada joj je sretne misli uništila jedna pomisao. Pomisao na to da Aleksandar možda nju ne voli toliko koliko ona voli njega. „Što ako Aleksandar nađe neku drugu?“ tužno je pomislila.
Kako su i njezine misli iz onih vedrih postale tmurne, tako je i sunce zalazilo, a nebo se počelo oblačiti. „Izgleda da će kiša“, rekla je Marija Terezija koja je tek došla u vrt.
„Da, čini se“, potvrdila je sestra, tužna što ju se trgnulo iz njezinih misli. Ali ionako su postajale tužne, pa joj i nije bilo previše žao što ju je netko vratio u stvarnost.
„Danas dolazi Fridrik“, rekla je Marija Terezija, ni sama ne znajući zašto o tome priča sestri: „Želi razgovarati sa mnom i Franjom“.
„Dolazi li i majčina sestrična s njim?“ upitala je Marija Ana.
„Ne, znaš da se ne vole viđati, a u braku su, njihov brak nije iz ljubavi“, objasnila je Marija Terezija Mariji Ani i pomislila: „Njih dvije, Fridrikova žena i moja majka, osim istoga imena dijele i tužnu sudbinu sa svojim muževima.“
Neko vrijeme sestre su ostale u vrtu i pričale, potom su ušle i otišle u svoje odaje.
„Jesi li spremna?“ upitao je Franjo Mariju Tereziju.
„Da… Iako ne znam što taj čovjek hoće. Ne vjerujem u njegove časne namjere“, iskreno mu je odgovorila.
„Luda si“, rekao joj je.
Otišli su iz odaja kako bi dočekali svog uvaženog gosta. Fridrik im je prilazio šetajući uzdignute glave. „Koliko je ružan“, pomislila je u sebi Marija Terezija, „mora da mu je i duša takva“.
„Moj naklon“, rekao je Fridrik Mariji Tereziji i Franji. Iako se nije naklonio nego samo lagano, gotovo ne primjetno, pognuo glavu.
„Dobro nam došao!“ lažno je rekla Marija Terezija.
„Kako je živjeti u Rheinsbergu?“ prijateljski je upitao Franjo.
„Palača kao i svaka druga. Od nedavno sam tamo, nema niti godinu dana“, pričao je.
„Kako je Kristina Elizabeta? Majku će sigurno zanimati“, upitala je Marija Terezija praveći se brižnom, znala je da će tako ubosti Fridrika u živac.
Fridrik se namrštio, ali brzo je promijenio izraz lica i samo hladno rekao: „Dobro je, kao i uvijek.“ Iako nije volio svoju ženu, imao je neobično veliko poštovanje prema njoj.
„Reci, čemu dugujemo ovaj posjet“, rekao je Franjo.
Fridrik je pogledao ima li nekoga oko njih, kada se uvjerio da ga nitko ne može čuti pogledao je Mariju Tereziju u oči i rekao: „Tvoj otac neće živjeti vječno, kao ni moj. Lako ću doći na vlast iza svog oca, ali kako ćeš ti iza svoga? Treba ti saveznik, vama oboje treba saveznik.“
„A pretpostavljam da bi ti trebao biti taj saveznik?“ ironično je upitala Marija Terezija. Fridrik je samo kimnuo. „A kako ćeš mi pomoći? Prije ćeš i sam protiv mene krenuti nego mi omogućiti prijestolje!“ nadodala je.
„Ne vjeruješ mi? Uvjeravam te da imam časne namjere“, rekao je Fridrik.
„Čovjek koji je oženjen tri godine, a ženu vidio valjda samo tri puta ne može imati časne namjere“, odbrusila mu je.
„Naš odnos se tebe ne tiče“, polako je gubio strpljenje.
„Ali tiče! Ona je dio naše obitelji, a ti mi nudiš savezništvo. Ako se za svoju ženu ne brineš, koliko ćeš se tek onda malo brinuti za kćer njezine sestrične, i to u drugom koljenu“, razlagala je smireno jer je vidjela da se Fridrik gubi.
„Moja ponuda stoji. Vjerujte mi, a sada moram poći“, pomalo uzrujan je rekao.
„Zbogom!“ rekla je Marija Terezija.
„Ispratit ću te“, rekao je Franjo ne želeći izgubiti mogućnost za savezništvo.
Na izlazu Fridrik je imao osjećaj kako mu je Franjo prijatelj te rekao: „Nije to tako jednostavno, odnos između mene i moje žene.“
„Niti jedan odnos nije jednostavan“, rekao je Franjo nadajući se da mu Fridrik neće priznati ono o čemu potajno šapuće cijela Europa.
Fridrik je osjetio da ipak nije sigurno povjeriti se Franji pa je samo otišao. Sjeo u svoju kočiju, naslonio laktove na koljena, a lice na dlanove. Pogrbljeno je sjedio dok ga je njegov kočijaš vodio nazad u Rheinsberg. Pomislio je: „Nisam kriv! Nisam kriv što sam tko sam! Zašto me nitko ne razumije? Zašto moram skrivati tko sam? Zašto ne mogu biti s nekime koga volim? Zašto uvijek život izgubi onaj kojeg ljubim?“ Skoro pa je zaplakao, ali suspregnuo je suze. Nije podizao glavu s dlanova. Tada se počeo prisjećati: „Onda… Još prije pet godina kada sam upoznao očevog paža… Bili smo prijatelji, možda čak i nešto više, ne znam, nisam ni sam siguran što je to bilo, ali s njim sam se osjećao drugačije. Petar i ja, obojica nismo znali što je to. Petar je bio godinu stariji od mene. Jedini me razumio. Sestri je smetalo što se previše družim s običnim slugom, ali nije posumnjala da među nama ima ičega. Otac je. Poslao ga je u rat. Više se nije vratio.“ Skoro je zaplakao, ali i ovoga puta je uspio suspregnuti suze. Ipak Petar nije bio prava ljubav, ali bio je dobar prijatelj. Nastavio se prisjećati: „Htio sam pobjeći. Daleko od oca. Sve je bilo spremno za bijeg. Upoznao sam Hansa, on je trebao pobjeći sa mnom. Voljeli smo se. Njega sam volio! Jedino njega! Trebali smo pobjeći u Englesku, daleko od svih, i biti sretni. Samo nas dvojica. Ali nismo uspjeli, uhvatili su nas, zatvorili… Odlučili su ubiti Hansa. Otac me je natjerao da gledam kako ga ubijaju. Natjerao me da gledam kako će ga obezglaviti. Ali nisam mogao, onesvijestio sam se prije nego su ga ubili! Ni sam ne znam je li bolje što to nisam vidio ili bi bolje bio da sam ostao stajati, i u tim posljednjim trenutcima Hansovog života bio jak za njega.“ Sada više nije uspio susprezati suze. Tiho je zajecao i zaplakao. Toliko tiho da ga kočijaš nije mogao čuti od topota konja.