Pognute glave mlada djevojka ulazila je u odaje Marije Terezije.
„Dobro gdje ste do sada?“ ljuto upita princeza.
„Ispričavam se…“ počela je, sa strahom u glasu, govoriti.
„Kristina Ada, kada sam Vas prije skoro pola godine uzela za svoju dvorkinju, rekla sam Vam da morate biti tu ako Vas zatrebam. U bilo koje doba dana i noći, ako Vas zatrebam, morate stajati preda mnom!“
„Razumijem, primite moje najdublje isprike, ali nisam mogla doći ranije, danas je u čitavom dvoru cirkus“, govorila je uplašena dvorkinja.
„Kako ste nazvali ovaj dvor? Cirkusom? Kasnite, a još i vrijeđate!“ sve bjesnije govorila je trudna nasljednica.
„Ispričavam se, nisam tako mislila.“
„No dobro, samo pripazite da se tako nešto više ne ponovi! Jeste li barem uspjeli obaviti što sam Vas tražila?“
„Jesam, Vaša Visosti!“ odgovorila je s velikim olakšanjem: „Iz kuhinje će Vam, što je prije moguće, napraviti što ste poželjeli.“
„Neka!“ kratko je rekla Marija Terezija.
„Ako je to sve, princezo…“
„Ostanite ovdje, Kristina Ada! Želim bit s nekime.“
Kristina Ada se naklonila i sjela pored trudne prijateljice.
Marija Terezija bila je od samog početka prijateljski nastrojena prema svojoj sluškinji. Ona i njezina sestra bile su jedine osobe u koje je Marija Terezija imala dovoljno povjerenja da im priča o svemu.
„Kada donesu hranu, jest ćete sa mnom“, nasmiješila se i rekla buduća carica.
„Zahvaljujem na ukazanoj milosti i časti, ali trudni ste, treba Vam hrana za Vas i dijete, ne mogu dopustiti da bude gladni.“
„Koješta, uvijek donose pladnjeve obilne hranom, ako Vi ne jedete sa mnom, morat ćemo baciti ostatke“, uporna je bila Terezija.
Dvorkinja je kao i uvijek, nakon što bi princeza nešto rekla, poslušno pognula glavu i kimnula.
„Taj, kako ste Vi to nazvali, cirkus… Ima li veze s pripremama za rat? Otkako sam trudna ništa mi ne govore, kažu da se sada ne smijem opterećivati time“, očajno je upitala Terezija. Osjećala je kao da gubi moć ako obična dvorkinja zna više nego ona.
„Ne znam, princezo, ali vrlo moguće. Stražari su posvuda, morala sam ići okolnim hodnicima kako bi došla do kuhara. Kada sam upitala jednog od stražara što se dešava nije mi htio odgovoriti. Pustio me da idem okolo samo jer sam za Vas morala obaviti naređenje“, objašnjavala joj je Kristina Ada.
„Mora da je to u pitanju. Franjo je odsutan ovih dana, stalno je zamišljen. Mora da razmišlja o trenutku kada da se uključimo u rat. Sigurno sada razvijaju strategije…“ govorila je Terezija više samoj sebi nego prijateljici od koje je zatražila da joj pravi društvo.
„Je li sada bolje?“ upitala je Kristina Ada sa strahom u glasu jer nije bila sigurna koliko je njezina prijateljica spremna govoriti o tome.
Terezija je znala da Ada govori o Franji. Znala je da njezina nova, ali izrazito vjerna i odana, prijateljica misli na nju i brine se je li sretna u braku.
„Jest. Sada je bolje, Ado. Mislim da me stvarno voli. Neopisivo je sretan što ćemo dobiti dijete.“
Ada se samo nasmiješila. Uskoro se začulo kucanje na vratima. Ada je požurila otvoriti ih. Dvije starije sluškinje nosile su pladnjeve s hranom koju je zatražila Marija Terezija.
„Ostavite to tamo!“ naredila je princeza.
Sluškinje su ostavile hranu, naklonile se i izašle kako ne bi nepotrebno zamarale trudnicu.
„Ado, pozovi moju majku i sestru! Neka i one jedu s nama, do ručka ima još dosta, a doručak je bio davno. I njima će sigurno pasati.“
Kristina Ada se naklonila i otišla pomalo zabrinuto. Nije znala hoće li uopće, a kamoli brzo, moći naći Elizabetu i Mariju Anu dok se rade veliki vojni planovi od državne važnosti.
***
Iako su se vojni planovi odvijali u samo jednoj od mnogo prostorija dvora, stražari su pazili na svako kretanje kako netko ne bi slučajno omeo vladara u poslu.
„Garantirate li mi pobjedu?“ upitao je Karlo.
„Ja, Vilim Reinhard von Neipperg, svojom čašću Vam garantiram da ćemo uništiti neprijatelja!“ odgovorio je iskusni zapovjednik.
„Da mu vjerujem?“ šaljivo je Karlo upitao Franju.
„Nemam razloga posumnjati da Vam laže, Vaša Visosti. Poznajem ga više od deset godina. Vilim je odan ovom Carstvu. Sve svoje znanje i vojno umijeće dugujem njemu, osobno me poučavao. Boljeg zapovjednika od Vilima nećete naći.“
Karlo je pogledao u Vilima i kimnuo glavom te nadodao: „Za sada mislim da nema potrebe, niti smisla, da idemo prema Ukrajini. Što Vi, Vilime, mislite?“
„Dijelimo isto mišljenje. Rusi sami mogu rješavati probleme koji se dese na području Ukrajine. Ruska carica Ana ima moćnu vojsku i izvrsne zapovjednike. Među njima je posebno istaknut Münnich, i sami znate koliko je sposoban. Da njega nema pitanje je bili August, bio August III, kralj Poljske“, potom malo zastane i nastavi tiho: „Inače… Imam pouzdane izvore da se sprema povesti vojnike i osvojiti utvrdu Očakov.“
Karlo je gledao u Vilima i Franju neko vrijeme prije nego je progovorio: „A što Ti, Franjo, misliš?“
„Područje Ukrajine očito treba ostaviti Rusima da ga osvoje i oslobode Osmanlija, mislim da našu pomoć trebaju na području Balkana. Područje Bosne je na strani Osmanskog Carstva, ali zato svakako možemo računati na Dalmaciju, Hrvatsku i Slavoniju, možda čak i na pomoć Kraljevine Srbije, već skoro dva desetljeća su pod našom vlašću, to je naša pokrajina. Ne vjerujem da će tamo biti pobunjenika koji će stati na neprijateljsku stranu, a ako ih i bude, neće ih biti puno.“
„Franjo je u pravu, tim više što nismo sami nego s Rusima“, nadodao je Vilim.
„Vas dvojica, naravno s još zapovjednika, ići ćete tamo onda!“ naredio je Karlo.
Obojica su se naklonili u znak prihvaćanja naređenja.
„Ali nećete ići još, pričekat ćemo neko vrijeme. Trebali bismo i obučiti nove vojnike. Koliko želite ljudi?“ upitao je Karlo.
Franjo i Vilim su se pogledali. Franjo je odlučio prepustiti odluku o tome Vilimu, ipak je imao više iskustva.
„Osamdeset tisuća, od kojih trideset do četrdeset tisuća konjanika“, rekao je iskusni zapovjednik.
Karlo je počeo šetati amo tamo držeći ruke iza leđa i rekao: „U redu! Nađite nekoga tko će uvježbati toliko vojnika. Nemate puno vremena, u srpnju iduće godine želim da ste tamo!“
***
Nakon vrlo stresne šetnje hodnicima Kristina Ada ipak je uspjela pozvati Mariju Anu i Elizabetu na objed.
„Drago mi je što ste se odazvale mom pozivu!“ sasvim iskreno povikala je Marija Terezija.
„Naravno da jesmo“, odgovorila je mlađa sestra.
Njih četiri sjele su i počele jesti. Jele su dugo i u tišini. Na pladnjevima je bilo svega, ponajviše voća.
„Znate li Vi, majko, što se to događa danas? Ništa mi ne govore“, upitala je već očajna Marija Terezija. Znala je koliko će joj teško biti doći do krune, mora znati barem što se događa ako želi uspjeti na tom putu.
„Ne znam“, odgovorila joj je tužno.
„Kao da bi meni Karlo išta rekao o tome što se dešava“, pomislila je u sebi i pogledala u pod.
„Sigurno nije ništa čime bi se sada trebala zamarati“, izgovorila je Marija Ana kako bi prekinula neugodnu tišinu koja je uslijedila nakon odgovora majke.
„Da…“ promumljala je Terezija.
Na pladnjevima je ostalo još nekoliko komada voća.
Kristina Ada nije sudjelovala u razgovorima koji su se pokretali. Bili su previše kratki da bi stigla išta reći. Osim toga nije bila na dovoljno visokom položaju da bi mogla komentirati ono o čemu su govorile.
„Mislim da je bolje da krenemo sada, muž će ti se možda uskoro vratiti“, predložila je Elizabeta.
Marija Terezija samo je kimnula glavom. Kada su otišle u odajama Marije Terezije ostala je Kristina Ada.
„Odnesite ove pladnjeve! Poslije se ne vraćajte“, rekla je princeza svojoj dvorkinji.
Kristina Ada napravila je kako joj je rečeno. Bila je tužna jer je bilo očito da Marija Terezija trenutno ne želi njezino društvo. Izlazeći pitala se koliko je uistinu sretna što ju je Marija Terezija uzela za svoju dvorkinju.
„Zašto se bojim toliko često? Taj strah koji osjećam u prisustvu svoje princeze. Naš je odnos svakako došao na prijateljsku razinu, ali Marija Terezija i dalje je prijestolonasljednica, a ja sam samo njezina služavka. Što ako pogriješim u nečemu, hoće li se tada prema meni ponašati kao prijateljica puna oprosta, ili kao stroga vladarica? Kako sam samo mogla reći danas da je ovo cirkus? Moram pripaziti što govorim… Da je bila lošije volje, tko zna kako sam mogla nastradati. Ovisi li naš odnos o njezinom raspoloženju?“ pitala se prolazeći hodnicima. Stražari su i dalje bili svugdje, ali osjećalo se kako u zraku sada manja napetost.
„Mora da su riješili ono što su imali tako važno“, pomislila je dvorkinja koja nije znala što se točno događalo.
Prolazili su sati i sati, ali napetost u dvoru još nije u potpunosti nestala. Karlo, Franjo i Vilim i dalje su bili razvijali vojnu strategiju.
Kada je bilo vrijeme ručka, Marija Terezija odbila je spustiti se u blagovaonicu jesti. Kristina Ada nije ju željela nagovarati jer joj je princeza jasno naredila da se ne vraća. Kada je bilo vrijeme večere, Marija Terezija ponovno je odbila spustiti se i jesti.
„Znam da sada želi biti sama, ali ako joj, ne daj Bože, pozlije od gladi, okrivit će mene jer joj nisam donijela ništa za jesti… Ali ako sada uđem u njezine odaje, a ona ne želi vidjeti nikoga, opet ću nastradati. Što da učinim?“ pitala se Kristina Ada.
Nakon par trenutaka odlučila je ipak pitati princezu želi li da joj donese nešto za večeru, ako već ne želi jesti u blagovaonici sa majkom i sestrom.
„Vaša Visosti…“ tiho je progovorila ulazeći u odaje.
Marija Terezija bila je stajala leđima okrenuta vratima gledajući kroz prozor u vrt.
„Da, Kristina Ada? Što je tako važno da ste se ipak odlučili vratiti iako sam Vam rekla da se ne vraćate“, smirenim tonom rekla je Marija Terezija.
Kristina Ada je odahnula, iako je odgovor koji je dobila od Marije Terezije bio grub, znala je da joj princeza ne zamjera što je ušla, osjetila je to u tonu kojim je govorila.
„Mislila sam ako ste gladni… Mogu li Vam možda nešto donijeti ovdje? Morate jesti zbog nasljednika kojeg nosite, ništa već dugo niste jeli osim onog voća, a ni to niste sve sami pojeli…“ objašnjavala je brižna prijateljica.
„U redu je, Ado! Nisam gladna, možeš ići“, rekla je Marija Terezija ne okrećući glavu od prozora.
Kristina Ada je krenula odlaziti, naklonila se iako je znala da ju Marija Terezija ne može vidjeti jer joj je okrenuta leđima. Ali dužnost je dužnost, a na princezine naredbe ona se mora nakloniti.
***
Izvan dvora, u vrtu, Franjo se spremao otpratiti Vilima.
„Trebat će nam nekoliko iskusnih zapovjednika za ovo“, rekao je, praveći se važan, Vilim.
„Da… imaš li neka imena za koja vjeruješ da su dostojni zadatku?“ upitao je Franjo.
„O tome treba još pomno razmisliti, ali svakako bi trebali povesti sa nama Georga Olivera von Wallisa i Friedricha Heinricha von Seckendorffa.“
„Neka onda oni svakako idu. Ti se pobrini da što više muškaraca bude pripremljeno na rat“, odgovorio mu je Franjo.
„Svakako!“ ponosno je rekao Vilim.
„Idem sada nazad u dvor, moram provjeriti kako je moja supruga“, rekao je Franjo.
„Pozdravi princezu! Nadam se da ćete uskoro dobiti sina“, rekao je na odlasku Vilim.
„Svi se nadamo nasljedniku! Čujem da je i tvoja žena trudna, ako Bog da, prije nego odemo u rat dobit ćemo sinove“, rekao je Franjo ulazeći u dvor.
„Ako Bog da“, nadoda Vilim.
Hodajući hodnicima dvora Franjo je razmišljao o svojoj budućnost. O tome što će se desiti kada ode u rat, prije toga zasigurno će se roditi dijete. Svaki korak u njemu je budio novo pitanje o njegovoj sudbini.
„Što Terezija misli o svemu ovome? Zašto me toliko ispituje svakog dana što se događa? Zar mi ne vjeruje? Rekao sam joj da ću se pobrinuti za sve, ali i dalje se zanima za naš ulazak u rat s Osmanlijama… Želi li prijestolje? Stojim li joj na putu do trona? Zar misli da ne bi vladala uz mene? Uostalom svi bi radije mene za vladara nego nju. A i ja sam taj koji će otići u rat i sačuvati teritorij kojim ćemo vladati. Kada Mahmud izgubi morati će nam predati neke zemlje pod osmanskom vlašću… Vladat ćemo na još većem teritoriju. I to zbog mene!“
Hodajući prema odajama u kojima je bila njegova trudna žena svakim korakom, uz novo pitanje, u njemu su se sve više i više miješali osjećaji želje za vlati i osjećaji prema supruzi.
„Zdravo!“ pozdravio je Franjo ulazeći u odaje.
„Zdravo. Dugo te nije bilo“, rekla je izmučeno.
„Ne možemo pobijediti neprijatelja bez da imamo plan“, odgovorio je prilazeći joj.
Marija Terezija i dalje je stajala uz prozor, okrenuta leđima prema vratima.
Franjo joj je prišao s leđa, zagrlio je i nastavio: „Nakon rata vladat ćemo na još većem području, nad još više zemalja.“
„Ako Bog da“, rekla je.
„Ti i ja, nas dvoje naslijedit ćemo krunu“, zatim je stavio ruku na njezin trbuh te nastavio, „a nakon nas, svime time će vladati naš sin.“
U glavi Marije Terezije nastala je oluja pitanja. Hoće li stvarno Franjo biti tu za nju, hoće li stvarno zajedno vladati ili će ju Franjo samo koristit kao sredstvo da dođe na prijestolje? A što ako u njoj sada ne raste sin, što ako dijete koje se rodi bude žensko?
Sjetila se vizije s vjenčanja. Sve da i je bila samo plod vina, morala je doći od nekuda. Što ako je duboko u sebi znala sve to, a vino je to samo pretvorilo u sablasnu viziju?
„Kasno je, trebala bi leći“, rekao je Franjo brižno.
„I ti odlaziš u rat?“ upitala je.
„Rekao sam ti da se ne zamaraš sada time.“
„Užasno je biti okružena svima vama koji znate sve, a meni ne govorite ništa“, očajno je izgovorila okrenuvši se od prozora prema Franji.
„Trebala bi se smiriti, sada nije dobro za mog sina da se opterećuješ time“, rekao je.
„Ne mogu se smiriti ako mi nitko ništa ne govori!“
Franjo se odmaknuo par koraka od nje. Razmišljao je u kojoj mjeri treba reći Mariji Tereziji kakvi su ratni planovi. Koliko točno treba znati kako se ne bi uznemiravala.
„U srpnju iduće godine planiramo krenuti u rat, do tada moramo pripremiti vojnike“, odlučio je kazati.
„Ideš li ti?“ upitala je.
Franjo joj je potvrdio glavom da ide i rekao: „Ne znam koliko ću se točno zadržati tamo, ali kada krenemo povest ću trupe preko osmanske granice.“
Zatim se začulo kucanje na vratima.
„Da?“ rekao je Franjo.
Kada su se vrata otvorila ugledali su stariju služavku. Služavka se naklonila i rekla: „Car Karlo vas oboje poziva da večerate s njime. Čuo je kako Njezino Veličanstvo, princeza Marija Terezija, nije večerala i naredio da dođe.“
„U redu je“, rekao je Franjo.
Sluškinja je zatim uz naklon otišla.
„Zašto nisi išla jesti s majkom i sestrom?“ upitao ju je Franjo.
„Nisam imala teka“, kratko je odgovorila.
Spustili su se u blagovaonicu. Na čelu stola sjedio je Karlo i čekao ih.
„Ako se ovako nešto ponovi, neka od dvorkinja, kao i glavni kuhar, će snositi odgovornost. Ako nemam sina, želim što prije unuka kojem ću ostaviti svoje Carstvo“, rekao je Karlo kada je ugledao Mariju Tereziju.
„Stvarno, izgladnjivati se u ovom trenutku je glupo“, dodao je Franjo.
Marija Terezija nije ništa rekla, samo ih je promatrala. Dugo su večerali, a za večerom nisu govorili. Kada su otišli u svoje odaje, Marija Terezija i Franjo nisu razgovarali.