Marija Terezija ležala je u svom udobnom krevetu. Bila je zora kada se probudila, nastavila je ležati i uživala u pogledu na svoje raskošne odaje iz kreveta. Zamalo da je i zaboravila da je Franjo s njom u krevetu, ali čim je pomaknula pogled u stranu ugledala ga je. U njoj se naglo promijenilo raspoloženje koje je imala kada se probudila.
Bila je sretna jer je bila zaljubljena u Franju, smatrala se još sretnijom jer je doista nevjerojatno da dogovorenim brakom radi jačanja političkog položaja bude udana za nekoga koga voli. Ali sumnje koje su se pobudile u njoj prošlu večer nisu joj dale mira.
Ustala je iz kreveta, odšetala do prozora i pogledala prema vrtu. Željela je otići prošetati, ali nije željela šetati sama, nadala se da će vidjeti kroz prozor Mariju Anu kako je već u vrtu. Ali bilo je previše rano da bi njezina mlađa sestra već šetala.
„Otići ću svejedno, treba mi zraka. Moram malo prošetati“, pomislila je u sebi.
Pogledala je ponovno prema Franji i prošaptala: “Dosada me nisi izdao, dosada me nisi povrijedio. Zašto nešto u meni govori da hoćeš?“
***
Niti Elizabeta nije mogla spavati. Ali za razliku od Franje, njezin je muž bio budan, ali otišao je svojim poslom. Elizabeta je bila sama sa svojim mislima.
Gledala se u ogledalo i pitala čiji to odraz ona zapravo vidi, kada je zadnji puta bila sretna.
„Koliko žena u ovom Carstvu mi zavidi na položaju, koliko žena želi biti careva supruga, koliko njih bi željelo sjediti ispred mog ogledala i gledati svoj odraz… Ali ne znaju što se događa iza debelih zidina našega dvora, ne znaju kako je to bespomoćno trpjeti nepravdu, ne znaju kako je to ne moći razaznati vlastiti lik u zrcalu… Ne znaju kako je to biti sama bez ikoga, ne znaju kako je to kada čak i samu sebe izgube. Nema veće samoće od one kad nemaš niti sebe uz sebe“, govorila je puna jada sa suzama u očima.
Željela se naljutiti, biti bijesna, vrištati, razbiti ogledalo… Ali nije mogla, nije mogla proživjeti te emocije u sebi, nije imala snage, samo je još više, u tišini, zaplakala.
Pognula je glavu, nije mogla više gledati tu ženu nasuprot nje, vlastiti izgled joj se gadio, samu sebe nije mogla prepoznati.
„Samo da sam zdravog sina rodila, samo da sam uspjela donijeti na svijet nasljednika…“, govorila je jecajući.
„Promijenila sam vjeru da mogu biti s Karlom, postala sam katolkinja zbog njega, bila sam luteranska princeza, odrekla sam se protestantizma. Svakog dana sam bila uz njega, a sada želim otići, želim se maknuti od njega, ne mogu biti u njegovom društvu, ne mogu trpjeti više njegove poglede… No ne mogu nigdje otići, moram ovdje ostati. Moram ga gledati svaki dan, svaku noć, stalno moram gledati njegov pogled pun mržnje, pun prijezira!“
***
Marija Terezija nije željela sama šetati vrtom, pa je naredila jednoj od dvorkinja da ide s njom. Kada su izlazile iz dvora u vrt ugledale su stražare koji su uvijek tamo stajali i štitili palaču.
„Kako je ovo čudno… Uvijek kada ih vidim osjećam dozu straha, njih nekolicina oružanih vojnika mogu me napasti u bilo kojem trenutku, a onda opet se osjećam toliko nadmoćno nad njima jer samo jednom svojom naredbom mogu ih smaknuti… Osjećaju li se i oni tako kada mene ugledaju?“ pitala se.
„Kuda želite ići princezo?“ upitala je dvorkinja.
„Do ruža“, odgovorila joj je hladno.
„Možda trebam zvučati ljubaznije“, pomislila je.
Kada su došetale do ružičnjaka Marija Terezija željela je reći nešto ljubazno, kako dvorkinja ne bi imala loše mišljenje o njoj, ali bila je previše iscrpljena nedavnim događanjima da bi se sada zamarala osjećajima njezine sluškinje.
„Princezo, želite li da Vam uberem ruže i odnesem u vaše odaje?“ upitala je pokorno dvorkinja.
„Nema potrebe, tamo bi samo uvenule, želim ih gledati ovdje kako cvatu“ odgovorila je prijestolonasljednica koja se tek treba izboriti za prijestolje.
Dvorkinja se samo naklonila.
„Kako se zovete?“ upitala je Marija Terezija dvorkinju.
„Kristina Ada, Vaša Visosti“ odgovorila je uz naklon.
„Od sada ćete biti samo moja dvorkinja, u bilo koje doba dana ili noći morate mi biti na raspolaganju!“
Dvorkinja se naklonila uz lagani osmjeh, bilo joj je drago što će baš ona služiti princezi.
***
Kroz prozor je Marija Ana ugledala sestru u vrtu kako ispred ružičnjaka razgovara s dvorkinjom.
„Zašto je ovako rano izišla? Već me brine što je s njom…“ promrmljala je sebi u bradu Marija Ana gledajući kroz prozor i odlučila izaći u vrt i razgovarati sa sestrom.
Spremila se što je prije mogla i otišla u vrt, prema ružičnjaku.
„Terezija!“ povikala je.
Marija Terezija se okrenula i ugledala sestru kako žurnim korakom ide prema njoj. Kada im je prišla, dvorkinja se samo naklonila, a Marija Terezija s velikim olakšanjem rekla: „Nadala sam se da ćeš doći u vrt.“
„Došla sam jer sam te vidjela kroz prozor, koliko si dugo ovdje?“ upitala je Marija Ana vidno zabrinuta.
„Kristina Ada, možete ići, ostavite me nasamo sa sestrom!“ naredila je Marija Terezija.
Dvorkinja se naklonila i udaljila.
„Onda?“ već vidno iznervirana upitala je Marija Ana.
Marija Terezija je jedva čekala trenutak u kojem će se moći povjeriti sestri, ali sada kada je ona tu, kada konačno može izbaciti iz sebe sve ono što joj je na srcu, nije željela razgovarati o tome.
„Nije se desilo ništa što već ne znaš“, odgovorila je i pokušavajući promijeniti temu nadodala, „što misliš o Aleksandru?“
Marija Ana se nasmijala i krenula pričati o prošloj večeri, kako su plesali i pričali, Marija Terezija samo je gledala u nju, ali nije ju slušala, imala je svoje probleme i u sebi razmišljala samo o njima.
***
„Wilhelmina želi razgovarati s Vama Visosti, ovdje je“, rekla je jedna od Elizabetinih dvorkinja.
„Neka uđe“, tiho je prošaptala Elizabeta. Prestala je plakati, ali na njezinom licu i njenim očima vidjelo se da je satima plakala.
„Elizabeta?“ zabrinuto je izgovorila Wilhelmina.
„Nemoj!“ što je brže mogla odgovorila je Elizabeta, znala je da ju Wilhelmina želi pitati što se dogodilo da ovako izgleda, ali trenutno nije imala snage da joj govori o tome. Nije mogla ponovno o tome, svakim danom, svakog puta kada ugleda Wilhelminu, iznova i iznova pričati istu torturu koju proživljava svaki dan.
Wilhelmina ju je samo gledala i sjela pored nje, znala je dobro što taj „nemoj“ znači. Znala je da samo treba biti pored nje, u tišini. Znala je da Elizabeti očajnički treba netko tko će sjediti pored nje da se ne osjeća sama.
Dugo su dvije prijateljice sjedile u tišini, obje su se osjećale samo i napušteno. Ali Wilhelmina je znala da je Elizabeti gore. Obje su imale kćeri za koje su se brinule, obje su izgubile sina, Wilhelmina je čak ostala i bez muža. Ali Elizabeti je bilo gore, jer Wilhelminu nitko nije iz dana u dan okrivljavao za sve. Mogla je samo zamisliti kako bi joj bilo da pored toga što se nosi s gubitkom sina, mora gledati svaki dan pogled koji joj govori kako je ona kriva radi toga. A radi čega je Elizabeta kriva? Da je mogla ona bi prva spasila svog sina.
***
Nakon nekog vremena Marija Terezija više nije mogla slušati sestru kako zaljubljeno govori i odlučila ju je jednostavno prekinuti.
„Bojim se“, tiho je rekla Marija Terezija.
„Čega?“ zabrinuto je upitala Marija Ana.
„Svega… Što će biti sa mnom, sa Franjom, sa nama…“ odgovorila je.
„Ako je zbog onoga jučer… Najbolje je da na to zaboraviš“, rekla joj je utješno sestra.
„Svi očekuju da će Franjo vladati… Ali neću tako lako odustati od krune“, rekla je sa žarom u sebi Marija Terezija.
„Ni nemoj, ti si nasljednica, nakon oca vladat ćeš ti, a nakon tebe tvoj sin“ ohrabrujući ju rekla je Marija Ana.
„Što ako ne rodim sina?“ zabrinuto je upitala.
„Zašto misliš da nećeš, možda ćeš već uskoro roditi dijete, sada si udana…“, dok je to izgovarala, Marija Terezija oštro ju je prekinula i rekla: „A što ako dijete ne bude muško?“
„Onda će vladati tvoja kći“ rekla je Marija Ana.
„Svi žele muškog vladara“, tužno je rekla Marija Terezija.
„Pa? Ako ti uspiješ doći na prijestolje, doći će i tvoja kći“, rekla je Marija Ana iako ni sama nije vjerovala u to što govori.
„Ne želim to, ne želim da moje dijete prolazi kroz ono što sam ja, i kroz ono što tek moram proći, zato želim da radije bude sin“, rekla je Marija Terezija i željela nastaviti, ali tada su začule glasan zvuk.
„Što je to?“ zapitala se Marija Ana.
„Zvuči kao da je netko stigao konjem“, odgovorila je Marija Terezija.
„Vjerojatno je u pitanju neka poruka za oca“ nadodala je mlađa sestra.
„Da, možda najbolje da uđemo unutra, možda uspijemo saznati nešto“ rekla je nasljednica.
***
Kada su ušle u dvor, svaka je otišla svojim putem. Marija Terezija otišla je nazad u svoje odaje, koje su tada bile prazne.
„Tko zna kada se Franjo probudio? Možda nisam trebala otići, možda sam trebala pričekati da se probudi?“ pomalo zabrinuto mislila je u sebi.
Odlučila je pričekati u odajama neko vrijeme za slučaj da se Franjo vrati. Nakon nekoliko sati Marija Terezija ga je konačno dočekala.
„Gdje si bila?“ pitao je ulazeći u odaje.
„U vrtu“, kratko je odgovorila.
Sjetila se kako je bila sretna što se udaje za njega i da ne bi smjela mijenjati svoj stav prema njemu zbog neke vizije koja je vjerojatno bila plod alkohola.
„A gdje si ti bio?“ upitala ga je.
„Zar te se tiče?“ hladno je odgovorio.
„Zar me se ne tiče?“ još hladnije je ona odgovorila.
Franjo se neiskreno nasmiješio i kimnuo glavom.
Nakon par trenutaka tišine odšetao je do prozora i naslonio ruke na njega. Bio je okrenut leđima svojoj supruzi.
„Stigao je dopis…“ prije nego što je uspio dovršiti Marija Terezija ga je prekinula: „Kakav?“
Znala je da je to stiglo prije nekoliko sati kada je sa sestrom čula kako netko dolazi na konju.
Franjo je nakratko okrenuo glavu prema njoj i pogledao je. Zatim je ponovno maknuo pogled od nje i gledao u vrt.
„Javili su nam kakvo je stanje s Rusima“, nastavio je Franjo.
Rusi su već više od godine dana bili u ratu s Osmanlijama.
„Vjerojatno ćemo se uključiti u rat i stati uz Ruse, protiv onih nekrsta!“ rekao je Franjo pun mržnje.
„To je glupo! Taj rat ne možemo dobiti. Ljudi umiru na tim bojištima ionako od raznih bolesti, iz tog rata možemo izvući samo gubitke, to je rat između Rusa i Osmanlija, što se nas tiče?“ rekla je Marija Terezija.
Franjo se okrenu, stao ispred nje i ljuto rekao: „A što ti znaš o ratovanju? Ha? Što ti znaš o tome kada treba povesti vojsku? Naše Carstvo može pobijediti bilo koga pa tako i one nevjernike!“
Krenuo je izlaziti iz odaja i tada nadodao: „Kada se uključimo u rat za nekoliko mjeseci, bit ćemo pobjednici! Vladati na još većem teritoriju nego sada! Kad Karlo umre, što misliš tko će vladati?“
Potom je otišao.
Marija Terezija znala je što to pitanje „tko će vladati“ znači. Da želi reći da će ona imati samo neke ovlasti kao njegova žena, da će biti suvladari, ali da će pravu vlast imati on.
„Samo preko mene mrtve će mi netko oduzeti prijestolje! Ja ću vladati ma koliko me to zdravlja i živaca koštalo!“ pomislila je gledajući svuda okolo u praznoj prostoriji.