Nakon svečane ceremonije vjenčanja, Marija Terezija bila je sretno udana za Franju. Gomila ljudi prilazila im je čestitati. Svi su se osjećali počašćeno što mogu prisustvovati tako gracioznom vjenčanju. Prilikom čestitanja svi su željeli istaknuti se što više svojim manirima kako bi ih upravo vjenčani par upamtio.
Marija Terezija istinski je bila zaljubljena u Franju, ali Franji su bili važniji politički interesi od njihovog braka.
Na svečanoj večeri za okruglim stolom uz Mariju Tereziju sjedio je s jedne njene strane Franjo, a s druge njezin otac. Do Karla je sjedila njegova supruga Elizabeta, a do nje njihova Marija Ana. Pored Franje, između njega i Marije Ane, sjedio je Franjin brat Karlo Aleksandar.
Od gostiju koje je Marija Terezija još smatrala bližima sebi, koji su tu radi nje, a ne radi toga da se pojave u velikom društvu, bile su tu Wilhelmina i njezine kćeri. Wilhelmina se, od kada Marija Terezija pamti, dobro slagala s njezinom majkom. Ali Marija Terezija nije mogla znati koliko u sebi Wilhelmina zamjera iz dana u dan Mariji Tereziji što je živa, i njezinim roditeljima koji su je gurnuli da vlada prije njezinih kćeri.
Uz sestrične Mariju Josipu i Mariju Amaliju, bili su prisuti i njihovi muževi.
Kako su ljudi počinjali ustajati od stolova, pričati međusobno i plesati, tako je i u jednom trenutku Franjo bio udaljen od stola i pričao s uzvanicima koji su željeli ostaviti što bolji dojam jer su svi oni vjerovali kako će upravo Franjo biti taj koji će nositi krunu.
Karlo i Elizabeta najmanje su ustajali od stola. Velike tenzije, i međusobno nepodnošenje među njima bilo je očito. Karlo nikada nije oprostio Elizabeti što mu nije rodila još sinova nakon Leopolda. Nisu međusobno razgovarali, nisu se niti pogledavali, ali njihovi položaji tijela sve su govorili. Svi su vidjeli što se događa no nitko se nije usudio komentirati.
„Najiskrenije čestitke“, rekao je, ne sasvim iskreno, August, suprug Marije Josipe Franji, „nadam se da ćete imati mnogo djece, pogotovo muške.“
Franjo se samo nasmiješio i kimnuo glavom. Znao je da mu August zavidi na poziciji. Iako prilikom dogovora Augustovog braka August nije niti mislio da može doći do pozicije vladara Habsburške Monarhije, znao je da je Marija Josipa trebala biti na mjestu Marije Terezije, pa tako i on na mjestu Franje.
August je primijetio da je Franjo distanciran od njega, nije ga to previše smetalo, na kraju krajeva on je kralj Poljske, s Franjom će ionako uspostaviti jake političke veze, nije poput drugih uzvanika koji se trebaju boriti da ih Franjo primijeti kako bi uspjeli ojačati i unaprijediti svoje pozicije.
Marija Terezija gledala je u Franju kako samo stoji ispred Augusta koji tu i tamo pokušava načeti neku temu.
Ispred Franje i nje, Marija Terezija ugledala je svoju prerano preminulu sestru.
„To je od vina, moram prestati“, pomislila je u sebi, „previše sam popila.“
Zatim je ispred svoje sestre, a između sebe i Franje, vidjela šesnaest svjetlećih zlatnika kako lebde u zraku. Njih troje kao da je formiralo trokut u kojem se nalaze zlatnici.
„Nisam sva svoja, nisam popila toliko“, pomislila je, „nije moguće da me ovako opilo.“
Neki su zlatnici svijetlili slabije od drugih, počeli su gubiti sjaj, neki su se i sasvim ugasili, prestali su biti zlatnici i pretvorili se u komade crnog ugljena.
Mariji Tereziji preskakalo je srce svaki puta kada bi se jedan od zlatnika pretvorio u ugljen. Vrijeme kao da je stalo, svi u dvorani su mirno stajali. Njezina preminula sestra koju je tada vidjela, pomaknula se te prišla zlatnicima i ugljenu i počela uzimati ugljen sebi.
„Dosta! Ostavi ih!“ željela je povikati Marija Terezija, ali nije, znala je da je to sve i njezinoj glavi i da si ne smije priuštiti ispade. I ovako će joj, kao ženi, teško biti osvojiti prijestolje. Ne smije se ponašati tako da netko može pomisliti kako je poludjela.
Svaki put kada bi njezina mrtva sestra uzimala jedan komad ugljena, kao da joj je nešto presijecalo srce. Kada je uzela svaki zlatnik koji se pretvorio u ugljen, lebdjeti su ostali samo zlatnici. Zatim ju je duh sestre pogledao i rekao: „Ovo je sve što će ti ostati!“ Potom joj je utvara sestre pokazala ugljene i rekla: „Odnijeti ću ih sa sobom, i tamo će ponovno biti zlatnici, ali ti ih dugo nećeš vidjeti!“ Zatim je pogledala prema Franji i nadodala: „On će s tobom biti dok će zlatnici svijetliti zlatnim sjajem da bi njihovim snažim sjajem oslijepio druge, ali kad se neki u ugljen pretvore neće biti s tobom, utjehu će s nekim drugim tražiti, a ti ćeš u samoći plakati!“
Marija Terezija protrljala je oči i pogledala oko sebe, bila je uznemirena, htjela je vrištati, ali znala je da se mora smiriti, i da je to sve od vina. Vidjela je svoju pravu, živu sestru kako pleše s Aleksandrom. Njih dvoje izgledali su sretno i zaljubljeno. Marija Ana vidjela je da ju sestra za stolom uznemireno gleda, i čim je prije mogla na pristojan način otići od Aleksandra prišla je svojoj uznemirenoj sestri.
„Terezija! Što je bilo?“ sjela je pokraj nje i stavila joj desnu ruku na lijevo rame.
„Vidjela sam našu sestricu, bila je odrasla, pokušala me upozoriti na nešto, ne znam što, ali bilo je strašno!“ odgovorila joj je što je tiše mogla da ju nitko ne čuje. Jedva je pričala i dolazila do daha.
„Učinilo ti se, previše je ljudi ovdje, netko te podsjetio na nju i to je sve. Koliko si popila?“, brižno je upitala Marija Ana.
Marija Terezija nije niti htjela, niti je imala snage ispričati sestri cijelu viziju pa je samo rekla: „Imaš pravo, ali neka ovo ostane među nama, ne bi bilo prilično da netko sazna da sam popila previše i da me vino obuzelo.“
„Bez brige!“ kratko joj je odgovorila sestra i nadodala, „plesala sam i pričala s Aleksandrom!“
Aleksandar je sada bio uz Franju i Augusta, razgovor među njima trojicom je sada očigledno tekao puno glađe, nije bilo neugodnih tišina i na silu pokušaja pokretanja razgovora.
„Što ste pričali?“ upitala je Marija Terezija još uvijek pod dojmom.
„Ne mogu ti reći,“, slatko se nasmijala Marija Ana, „ali drago mi je da sam pričala s njime. Sjećaš li se što si mi rekla onaj dan u vrtu?“
Marija Terezija znala je da njezina sestra govori o tome kako se želi udati za Aleksandra, ali teško da će joj to njezin otac dopustiti, na kraju krajeva s tom obitelji upravo su dobili političku vezu, s Marijom Anom trebaju učvrstiti, ili stvoriti, neku novu.
„Naravno, sjećam se“, kratko je odgovorila Marija Terezija, nije bila trenutno u stanju o ičemu razgovarati.
Franjo i Aleksandar tada su došli i sjeli za stol. Marija Terezija pogledala je Franju i pitala se hoće li tu biti za nju, u dobru i zlu, u zdravlju i bolesti, ili će joj okrenuti leđa kada će to biti lakše od toga da bude uz nju. Cijelu večer gledala je u njega i pitala se to pitanje.
Wilhelmina je prišla Elizabeti, znala je da neće moći potpuno otvoreno pričati s njom, onako kako inače znaju jer je sada tu Karlo.
„Čestitam ti draga moja, i Tebi Karlo, moje najiskrenije čestitke“, rekla je Wilhelmina iako je na jednoj razini još uvijek zamjerala njima na onome što su učinili.
Karlo je samo kimnuo glavom, a Elizabeta se nasmiješila. Htjela je reći Wilhelmini toliko toga, ali nije mogla dok je Karlo tu. Bio je to jedan jako tužan osmjeh. Osmjeh koji je Elizabeta uputila Wilhelmini bio je osmjeh koji je govorio kako je nesretna. Wilhelmina nikada nije vidjela tužniji izraz lica koji je trebao pokazivati sreću. Kao da se sva bol ovog teškog i okrutnog života vidjela u Elizabetinom osmjehu. Wilhelmina je u trenu željela sve što je dugo skrivala u svom srcu oprostiti Elizabeti, uostalom nije Elizabeta niti kriva, Karlo je donio tu odluku, ona i Elizabeta su iste, lako se igrom slučaja jedna mogla naći na poziciji druge. Wilhelmina je primila Elizabetu za ruku i zagrlila je drugom. Bio je to kratak, ali iskren zagrljaj. Možda prvi puta ikada Wilhelmina je zagrlila Elizabetu bez imalo mržnje ili zavisti. Potom je Wilhelmina otišla, znala je da će s Elizabetom pričati o svemu za par dana, tada će pričati iskrenije, tada tamo neće biti Karlo.
Kada je već bilo prilično kasno, gosti su se razišli, a Marija Terezija i Franjo otišli u svoje zajedničke odaje. Marija Terezija znala je da će od ove noći svaku noć lijegati s njim u isti krevet, ali nije znala tko je to. Gledala je u Franju i pitala se s kime će to od sada pa do kraja dijeliti sve u životu. Gledala je, ali nije znala tko je to u koga je bila zaljubljena i tko je to kome će rađati djecu.
Bila je to poprilično tužna prva bračna noć za Mariju Tereziju, koja se bojala da će od sada pa do zadnjeg dana svojega života biti sama, da će se za sve morati boriti sama, zauvijek sama i nesretna.