Godine su prošle, a Marija Terezija odrasla je u mladu ženu. Ljepota njenog djetinjstva, ispunjenog pjesmom i plesom, bila je obilježena očekivanjima da preuzme vlast, ali i očevom trajnom nadanju sinu. Karlo je zavolio svoje kćeri, uvijek ih je i volio, ali je žudnja za sinom bila jača pa se to nekada nije vidjelo.
Osamnaestogodišnja Marija Terezija i godinu dana mlađa sestra, Marija Ana, šetale su ispred palače i razmišljale o svojoj budućnosti, o tome što ih čeka, kako će se snaći kada ih otac napusti, s kime će biti tada, tko će biti uz njih, a tko protiv njih. Dugo su šetale pa nakratko zastale, pogledale se u tišini pa ponovno nastavile šetati. Nisu puno govorile, ali obje su znale o čemu ona druga razmišlja, znale su da ih muče iste brige. Mlađa sestra nekoliko puta je započinjala razgovor, ali on bi potrajao svega nekoliko trenutaka. Marija Ana morala je maknuti teret sa sebe i podijeliti ga s nekim, makar i sa osobom koja nosi isti teret i zna da joj ne može puno pomoći, zato je odlučila ponovno progovoriti.
„Ne želim se udati…” tiho i u strahu da je nitko drugi ne čuje rekla je Marija Ana svojoj sestri, toliko tiho da je i samu sebe jedva čula. Ali na njenu sreću čula ju je i njezina starija sestra.
Kroz djetinjstvo Marija Ana se uvijek mogla osloniti na sestru, Mariji Tereziji se nekada činilo da joj sestra zavidi, ali mlađoj sestri je bilo drago što neće prolaziti kroz čitavu torturu sa nasljeđivanjem prijestolja. Znala je da će imati izvrsnu poziciju i ulogu u društvenom i političkom životu, možda čak i da će vladati nekim manjim područjem, ali to će joj biti dano bez prevelike borbe za to, sestra će joj to omogućiti borbom za vlast.
„Ne znaš niti za koga, zašto uopće razmišljaš o tome?”
„Zato što otac sigurno razmišlja o tome, za koga nas udati. Trebala sam se udati za Filipa, brak je bio dogovoren kada smo još bili djeca, imala sam sedam godina, a on je još mlađi od mene… Na sreću su planovi propali…” kada je to izgovorila naglo se okrenula da vidi nije li ju netko čuo. Uplašila se da ju je netko mogao čuti i sve reći njenom ocu. Bojala se kako će otac reagirati ako sazna da se razveselila njegovom propalom političkom dogovoru.
„Nitko osim mene te ne može čuti, smiri se”, rekla je Marija Terezija znajući što muči njezinu jedinu sestru.
„Da, u pravu si, luda sam. Nadam se da me razumiješ, želim se udati za nekoga iz ljubavi, zar ti ne želiš?”
„Naravno da želim, ali želim i opstati u ovom svijetu nakon što otac umre, a za to će mi trebati njegove političke veze, pa tako i ona u koju mene odluči staviti!”
Iako je uvjeravala sestru da ih nitko ne može čuti, osjetila je nelagodu pri pomisli da ih netko možda prisluškuje. Što ako je netko toliko željan vlasti zatražio nekoga da ih prati, da motri svaki njihov korak, pogotovo njezin? Što ako je Wilhelmina spremna na sve da dovede svoje kćeri na vlast? Može li stvarno ona ili bilo tko okrenuti oca protiv njih? Marija Terezija se čvrsto uvjerila da nitko to ne može, uostalom Wilhelmina i njihova majka su sada u dobrim odnosima. Jedino u što nije bila sigurna je može li netko okrenuti sve druge protiv njih kada oca više ne bude.
„Tebi je lakše, tebe ne moraju odmah udati”, nadodala je Marija Terezija.
„Znaš li za koga će tebe udati?” upitala ju je Marija Ana trudeći se zvučati što brižnije, znala je da je njenoj sestri teže, ali zbog toga se nije osjećala nimalo bolje nego što se osjećala prije nego su počele razgovarati.
„Trebala sam se udati za Klementa,” prije nego je nastavila govoriti, okrenula se kako bi bila sigurna da nema nikoga dovoljno blizu da je može čuti, “ali bilo mi je možda čak i drago kada sam saznala da je umro od boginja. Znam da zvuči grozno, ali imala sam samo šest godina, a način na koji su pričali o mojoj udaji za njega izazivao mi je strah da ću do kraja života živjeti život kakav ne želim.”
„Otac želi da se udaš za njegovog mlađeg brata, čini se da te takav život svejedno čeka.”
„Sada je drugačije, sada me to više toliko ne užasava, uostalom Franjo mi se sviđa.”
„Bolje bi ti bilo da ti se prestane sviđati, nije još sigurno da ćeš se udati za njega.”
„Znam da otac razmatra i druge mogućnosti, ali Franju poznajem od šeste godine, sve ove godine su mi govorili da ću se udati za njega, mislim da su očeva razmatranja samo zamjenske opcije ako nešto strašno pođe po zlu. Zar ne?”
„Ne znam, ali i sama si rekla, trebaju ti političke veze oca pa tako i ona koju će dobiti tvojom udajom.”
Sestre su nastavile šetati, ali više nisu razgovarale. Nisu si imale više što za reći, da su nastavile pričati samo bi se išle u krug sa nagađanjima što će biti s njihovim životima.
Majka Elizabeta gledala je kroz prozor svoje kćeri kako šetaju, toliko se zagledala u njih da je izgubila pojam o vremenu. Kako ih je gledala tako je gubila povezanost sa stvarnošću, u jednom trenu vidjela je dvije kćeri, a u drugom je uz njih vidjela još jednu djevojku i mladića. Svo četvero su hodali, smijali se, grlili, bili sretni i zadovoljni. Elizabeta je brzo skrenula pogled, znala je da se gubi, da tamo nema nikoga osim Marije Ane i Marije Terezije, znala je da zamišlja Leopolda i Mariju Amaliju, znala je da je to samo mašta.
„Mislila sam da će postati lakše s godinama… I njih dvoje su sada trebali biti vani s njima, i njih dvoje je trebalo odrasti!” govorila je plačući Elizabeta.
Tada je u njezine odaje ušla Wilhelmina.
„Zdravo… Jesi li dobro?”
„Da, samo sam razmišljala o djeci”, rekla je trudeći se sakriti suze.
„O kojoj djeci, Elizabeta?”
„Znaš o kojoj…”
„Njih više nema, poludjet ćeš ako nastaviš ovako, znam kako ti je. I ja sam izgubila sina. Ali imam dvije kćeri, obije udate. Planiraj vjenčanje svojih kćeri s Karlom, utječi na njega, brini se o djeci koju imaš, nemoj ovako provoditi dane.”
„Da… Možda imaš pravo”, nasmiješila se i dodala, „Nisam vjerovala da ćemo kroz sve ove godine, uz sve što nas je snašlo, ostati prijateljice.”
„Nisi trebala sumnjati”, iako je bila iskrena Wilhelmina nije i dalje željela Mariju Tereziju za vladaricu. I dalje je smatrala da njezina kći zaslužuje vlast.
„Moje kćeri su morale potpisati da se odriču prava na krunu prilikom udaje, ali ne bi bio prvi put da se krši nešto potpisano kada bi zatraže pravo. Uostalom, one su udane, imaju muževe, svi će radije htjeti muškarca da ih vodi, još ako ja dam podršku jednom od zetova, moje kćeri i ja moći ćemo vladati preko njega”, pomislila je i zatim upitala Elizabetu, „Za koga ste mislili udati najstariju kći? Franju Stjepana?”
„Čini se da je tako, Karlo razmatra i druge mogućnosti.”
„Trebali biste je udati za njega, ionako se trebala udati za njegovog brata prije nego je preminuo. Godinama se priča o braku tvoje kćeri i Franje, nećete dobiti jače političke veze udajom za nekoga drugoga, ali mogli biste izgubiti neke. A i svi znamo da je tvoja kći zaljubljena u njega.”
„Znaš da ne djelujem toliko politički i društveno poput tebe, ne znam kako bih mogla utjecati na Karlovu odluku, a kada bih i mogla ne znam što bih mu savjetovala.”
Prolazili su dani, tjedni, mjeseci, a sestre su pričale o svojim sudbinama, ti su razgovori rijetko bili sretni. Karlo je zamjerao Elizabeti jer mu nije rodila još jednog sina, a Elizabeta je tugovala i krivila sebe u samoći.
Karlo je znao da mora udati Mariju Tereziju za Franju Stjepana i tako je i bilo.
Nekoliko dana prije vjenčanja sestre su ponovno otišle šetati vrtom ispred palače. Ovoga puta vodile su nikada sretniji razgovor, pričale su pune života u sebi i veselile se svojoj, donedavno tmurnoj, sudbini.
„Jesi li sretna?” upitala je mlađa sestra stariju.
„Presretna! A ti?”
„Sretna sam zbog tebe, ali…” zastala je i rastužila se.
„Što je? Nemoj mi kvariti raspoloženje, reci što te muči sigurno možemo riješiti to.”
„Ne znam za koga mene otac želi udati, ali sam gotovo sigurna da se ja ne želim udati za njega.”
Marija Terezija se okrenula da vidi imali ikoga tko je može čuti i potom tiho prošaptala sestri: „Otac neće živjeti vječno, niti ćete udati sutra, pokušat ćemo spriječiti ili barem odgađati svaku ideju tvoje udaje, a onda kada ću vladati ja, a ne on, dopustit ću ti da se udaš za koga želiš.”
„Stvarno? To je sjajno, hvala ti puno… Znam i koga želim.”
„Da? Koga?”, radoznalo je upitala Marija Terezija.
„Karla Aleksandra!”
„Franjinog brata želiš za muža?”
„Da, zar to ne bi bilo sjajno, dvije sestre udane za dva brata!”
Dok su sestre razgovarale Elizabeta i Wilhelmina su se prisjećale svojih vjenčanja.
„Bilo smo tako mlade”, rekla je Wilhelmina.
„I sretne, nismo znale kroz što ćemo sve proći.”
„Nemoj ponovno o tome, što god da napraviš, to ti neće vratiti djecu.”
„Imaš pravo, imam dvije kćeri, prekasno je da se radujem još jednom djetetu, ali mogu se radovati unucima.”
Wilhelmina je iskreno željela utješiti Elizabetu, gledala je na nju kao na sestru, i njezine kćeri je zavoljelas vremenom, ali dio nje i dalje je želio vlast. Pod svaku cijenu…